Raseljeno lice, povratnica, sestra poginulog borca, ratni veteran, vjerski službenik i mirovni aktivist, bivši ovisnik te član porodice nestalih bili su “žive knjige” koje su u petak mogli da “čitaju” učenice i učenici Srednje škole u Stocu na “Živoj biblioteci” organiziranoj u sklopu USAID-ovog projekta PRO-Budućnost koji provodi CRS. Više od 50 učesnica i učesnika mogli su u grupama čuti priče ljudi, razgovarati s njima, postaviti im pitanja i kroz dinamičnu diskusiju iznijeti svoj stav o onome što su čuli.

Meliha je pričala o tome kako je tokom rata živjela u Zagrebu gdje je osjetila da je “drugačija” i gdje se susrela s raznim vidovima diskriminacije:

“Tata je poslije odlučio da se vratimo kući, u Kotor-Varoš. Radovala sam se što se vraćam u svoju zemlju, ali kada sam se vratila, vidjela sam da sam i tu drugačija, diskriminacija je nastavljena po drugim osnovima, bio im je čudan moj naglasak koji sam donijela sa sobom”, ispričala je Meliha koju je zanimalo kakva je situacija u Stocu.

“Podijeljeni smo u školi, i podijeljeni smo u kafićima jer imaju bošnjački i hrvatski kafići. Ali sve je više i kafića u kojima su svi zajedno, družimo se van škole, imamo zajednički orkestar...”, neki su od odgovora koje je dobila.

Nataša iz Banje Luke je pričala kako je ostala bez brata:

“Na sahrani svog brata kazala sam kako želim da budem posljednja sestra koja ukupava poginulog brata. Nažalost, nisam bila, ali i dalje imam želju da se nikome ne desi i da nikada niko ne prođe kroz istu situaciju. A moj brat i grupa mladih ljudi su željeli mir, pripremili su i igrali predstavu, završili škole, maturirali, upisali fakultete, a onda su ih u avgustu poslali na ratišta od Bihaća do Sanskog Mosta i mnogi su poginuli. Nedavno sam putujući na radionicu u Bihać prošla pored mjesta gdje je poginuo, a on i njegovi drugari ukopani su u naselju Borik, na mjestu gdje je nekad bio teniski teren...”, ispričala je Nataša.

Ratni veteran Nesib pričao je o događajima iz rata, ali i tome kako poslije rata bez obzira na sve nema mržnje ni prema kome, ali da osjeća veliko razočarenje:

“Mislio sam kad rat stane da će nas koji smo poturili leđa za BiH neko pripaziti, da će borci dobiti ono što su zaslužili, ali nas je dočekalo nešto sasvim drugo. Moja djeca nisu mogla dobiti stipendije iako su imala uslove za to, a meni su ostale noćne more koje su sve vezane za rat”, ispričao je Nesib i mladima uputio poruku:

“Budite dobri, budite uvijek bolji nego što jeste i uspjećete!”.

Milica je pričala o tome kako je kao raseljeno lice boravila u Vojvodini:

“Dočekale su nas razne predrasude, a kada smo im rekli da smo i mi Srbi uvijek bi nam odgovorili: ‘Ne postoje Srbi u Bosni, vi ste Bosanci!’. Kad sam došla nazad u Bijeljinu, onda sam došla na nove podjele na Semberce i na izbjeglice...”, dio je Milicine priče, a Fikret je pričao o svojoj borbi u traženju posmrtnih ostataka ubijenih članova porodice iz sela Zecovi kod Prijedora:

“Moju porodicu, dvoje djece, ženu i majku, ubili su moji prvi komšije. Odvedeni su na strijeljanje u grupi od 32 žena i djece. Od njih 32, troje djece je preživjelo i svjedoci su na sudu, a s jednim od njih i danas radim na traženju tijela. Pitaju me neki što se ne osvetim, a ja im kažem kako se ne želim izjednačavati s ubicama”.

Mirovnjak, fratar Ivo djeci je pričao o snazi mira i načinima na koje se treba oduprijeti svakom zlu, a posebno ratnom.

“Muzika nekada može biti sredstvo mobilizacije, ali može poslužiti i pomirenju. Kao na primjer koncert ‘Rolling Stonesa’ organizovan nakon rata, na koji su došli svi mladi zajedno i bez razlike. Komunikacija, razbijanje predrasuda, muzika, sport, malo po malo i ljudi dođu pameti. Za mir se moramo boriti, mir je isprepletenost, mir je nešto što treba učiti u školama, jer znati kako postupiti ako je neko nasilan je vještina”, poručio je Ivo.

Mladima je posebno bila zanimljiva i priča bivšeg ovisnika o njegovom putu do izliječenja:

“Na to se lako zakačiti, jer u početku sve izgleda super. Zato je ključ da se nikada ne nađeš u toj situaciji. Mi smo slušali priče i mislili kako smo mi nešto bolji, kako se nama to neće desiti, kao samo ćemo na koncertu ili na žurci, a onda smo vidjeli da je žurka svaki dan i da nema nazad i želio sam da se to na svaki način zaustavi. Onda sam jednog jutra ustao, pogledao u ogledalo, i tamo vidio nekog drugog čovjeka, to više nisam bio ja, i rekao sam si: ‘Čekaj, ja ne želim da umrem!’ i onda je počela borba...”

Nakon što su “pročitali” "žive biblioteke" i porazgovarali s njima, mladi su bili pod utiscima i kažu kako je svaka od priča na njih ostavila poseban dojam.

“Za mene je ovo bilo jedno zanimljivo i poučno iskustvo. Izabrali su najbolje mjesto gdje će ispričati ove priče. Posebno me se dojmila Fikretova priča”, kaže učenik drugog razreda Senad. Huso iz prvog razreda kaže kako smatra da mladi iz ovakvih priča mogu naučiti puno toga kako im se ne bi ponovile iste greške, a Amina, također učenica prvog razreda kaže kako smatra važnim da mladi čuju različite priče iz perspektive onih koji su te priče lično proživjeli, sa čim se složila i Ajla.

Ilva iz prvog razreda gimnazije kaže da ju je najviše dojmila Melihina priča:

“Nisam imala priliku naći se u sličnoj situaciji, ali smatram da je veoma važno da čujemo sve ove priče iz kojih možemo mnogo naučiti”, kaže Ilva, a Darija, također iz prvog razreda gimnazije, dodaje kako im je ovo iskustvo koristilo:

“Ovo nam je pomoglo da bolje shvatimo neke stvari koje se dešavaju oko nas. Vidjeli smo kako ne treba nekoga suditi po vjeri ili imati predrasude o nekome samo zato što pripada nekom narodu”, kaže Darija, a s njom se složila i Ana iz drugog razreda gimnazije.

Mahir, učenik drugog razreda, kaže kako su ga sve priče dojmile, a posebno ona bivšeg ovisnika:

“Mislim da su to problemi modernog doba s kojima se moji vršnjaci suočavaju, i mislim da takvih priča treba više pričati mladima, uz dužno poštovanje pričama o ratu koji je prošao i kojeg više neće biti”, kaže Mahir.

Profesorica engleskog jezika u SŠ Stolac Merima Fejzić Đonko kaže kako su “Žive biblioteke” nešto što je posebno korisno za mlade:

“Ništa ne može doprijeti do njih kao što može ‘živa riječ’ nekoga ko je lično prošao kroz neko iskustvo, nešto što će ih zaintrigirati i potaknuti na razmišljanje. Drago mi je da vidim veliki interes kod njih, vidjela sam da pažljivo slušaju, postavljaju pitanja, diskutuju”, kaže Merima Fejzić Đonko, a školski pedagog Huso Ružić se također slaže kako je za mlade korisno da “iz prve ruke” čuju priče o nečemu o čemu su mogli slušati od drugih:

“Priče su aktuelne i govore o događajima koje su mnogi na ovim prostorima doživjeli, ali koje možda nerado pričaju. Kada čuju o konkretnom događaju, to na njih ostavi utisak, ali im i pruži informaciju od onoga ko je to proživio. Mi smo i prije ovoga organizovali nekoliko ‘Živih biblioteka’ sa ljudima iz lokalne zajednice, ali je ovo prvi put da imaju priliku čuti priče ljudi iz svih dijelova BiH”.